Izvaci iz bilježnice zagonetki
HornSTOANIS SAGEN – VoriŠTOANIS POVIDAJU Jeziva priča o RUINskom kamenu:
„Koliko još dugo? Otac! Kad će kletva prestati? Samo malo zahvale!“, tako sam mnoga desetljeća slušao žalosno jadikovanje nekoć tako dražesne princeze. Dok je veličanstveni dvorac Vorištan još gordo stolovao na Schlossbergu, mogla se mlada princeza često viđati kako šeta ispod lipa u aleji. Njezin prekrasan glas odjekivao je u širokoj ravnici i duboko do mene u zidine dvorca. No vrimena su bila sve samo ne mirna. Tako se dogodilo da je gospodar dvorca i otac dražesne djevojke morao otići u rat. Prlje nego ča je napustio Vorištan i svoju voljenu kćer, sakrio je svoje blago pod zidinama dvorca. Najmoćniji kameni, ki su i nosili dvorac, trebali su čuvati njegovo blago. Jedan od tih kamena sam ja. Osjećao sam se posebno važnim ča mogu s ponosom čuvati skriveno blago – ne sanjajući kakva teška vrimena me još čekaju...
Cijela priča nahaja se u bilježnici zagonetki!
HornSTOANIS SAGEN – VoriŠTOANIS POVIDAJU Jubilarna sjednica FORSTHAUS-HornSTOANIS:
„Jesi li jur bio ovdje? Kod nas? Kad padne suton? Kad se noću u tami pred tebe otvori nevidljiv, tajanstven svit? Osjećaš li lahor ki naš šapat nosi kroz pukotine starih zidina? Čuješ li priče? ...“
Pravedni Geri otvara noćnu jubilarnu sjednicu: „Moji jako okamenjeni, kamenoliko stari Forsthaus-HornSTOANIS. Srdačno dobrodošli na vorištoaniešku jubilarnu sjednicu! Predmet ove sjednice je, kot i kod prošlih 100 okupljanja u sudu, rješavanje pitanja važnosti. Ki je HornSTOANI uopće najvažniji? Danas se za rič javljaju, no molim redom, znatiželjna Nády, najuglednija Házy, mudra Wuki i hrabri Kalki.
Cijela priča nahaja se u bilježnici zagonetki!
HornSTOANIS SAGEN – VoriŠTOANIS POVIDAJU Mudri kamen STARE ŠKOLE priča:
Ja sam pješčenjak u zidinama Stare škole u Vorištanu. Zgrada je izgrađena 1852. ljeta i služila je kot škola i sudska kancelarija. Vidio sam mnogo toga od izgradnje Stare škole. U razredima je sjedilo oko 50 učenika i učenica na starim školskim klupama. Ranije dica nisu imala bilježnice. Pisali su na malim pločicama od škriljevca. Školski udžbenici bili su rijetkost i prenosili su se iz godine u godinu. Na nastavi su vladala stroga pravila ponašanja, a postojala je i tjelesna kazna. Učionice su bile opremljene starim školskim klupama, učiteljskim stolom i pločom.
Cijela priča nahaja se u bilježnici zagonetki!
HornSTOANIS SAGEN – VoriŠTOANIS POVIDAJU Tužna priča o kamenu na STUPU SRAMA:
Ne znam koliko dugo sam jur tamo ležao. Činilo se kot vječnost. Izlomljen iz razrušenih zidina nekoć tako gordog dvorca Harrenstein, podijelio sam sudbinu s mnogim svojim drugovima: Bili smo pali u zaborav. Više nismo bili od koristi. Pretvorili smo se u ostatke ruševine, stare, nekorisne kamene gromade koje nitko više ni trebao.
Cijela priča nahaja se u bilježnici zagonetki!
HornSTOANIS SAGEN – VoriŠTOANIS POVIDAJU Kamen GRADSKE VIJEĆNICE počinje govoriti:
Dogodilo se to 2018. ljeta. Općinska vijećnica trebala je biti obnovljena, a s njom i okolno uređenje. Sa svojim bagerima, kamionima i teškim alatima stigli su građevinski radnici. Načelnik ih je radosno jur očekivao, još jednom je s njima detaljno sve prošao i rekao smiješeći se: „Nikad se ne zna na ča se može naići u tako starim zidinama. Možda je u njima zakopano blago. Ako na nešto naiđete, samo se javite – moj broj mobitela imate!“, i jur je otišao.
Cijela priča nahaja se u bilježnici zagonetki!
HornSTOANIS SAGEN – VoriŠTOANIS POVIDAJU Razgovorljiva VOLUTA čavrlja:
„Pssst, ovdje sam. Tamo gore. Vidiš me? Stani jednostavno pred ulaz moje crikve i pogledaj ravno gore. Vidiš li ovalni prozor? Super! Odmah lijevo od njega – to je tamo kade bi bio palac desne ruke – tamo sam ja. Zovem se Voluta. Čudno ime, zar ne? Voluta dolazi iz latinskog i znači nešto kot „ono ča je savijeno“ ili „puž“. Pravi kamen ja doduše nisam, ali vjetar i vrime učinili su me tvrdim kot kamen, a ponekad se osjećam i stara kot kamen. Srećom, s vrimena na vrime me restauriraju – to je slično posjetu kozmetičkom salonu. Tek prlje 10 ljet crikva je dobila novi premaz boje, pa su i mene tada ulijepšali.
Cijela priča nahaja se u bilježnici zagonetki!
HornSTOANIS SAGEN – VoriŠTOANIS POVIDAJU KARNERski kamen priča:
Osveta kostiju
„Smrtno dosadno! – Ni ni čudo, ovdje u mojoj kosturnici ima samo kostiju. Ovdje leže kosti onih pokojnika ki svoj posljednji počinak još nisu pronašli u grobu. Moji susjedni kameni i ja najčešće se dosađujemo.
S vrimena na vrime ovdje zalutaju i ljudi, da upale svijeću ili da iskoriste našu kosturnicu kot skrovište za plijen. Ukradena roba tada leži nekoliko dana med kostima dok se razbojnici i bandit ne osjete sigurnima. Tada noću, kad je jur tamno, dolaze i potajno uzimaju svoj plijen.
Cijela priča nahaja se u bilježnici zagonetki!
HornSTOANIS SAGEN – VoriŠTOANIS POVIDAJU Buđenje Amonovo:
Kad je tata Toni jednog dana poklonio svom sinu Samiju novi kamen za njegovu zbirku, Lila, Samijeva sestra, htjela je i ona po svaku cijenu takav kamen i vrisnula: „Tata, tata! I ja želim takvo nešto!“ Otac Toni razmišljao je samo kratko prlje nego ča je predložio da u nedilju napravi putovanje kroz vrime do mora. Oboje dice su ga zbunjeno pogledala. „Hmmmm, kako ćemo tako brzo doći do mora?“, premišljao se Sami, „Helikopter nemamo, praznici počinju tek za tri tajedna, a mama teško da će biti sretna ako u pandiljak izostanem iz škole!“
Cijela priča nahaja se u bilježnici zagonetki!
HornSTOANIS SAGEN – VoriŠTOANIS POVIDAJU Kamen KRIŽNE ŠTAGLJE priča:
Pozdrav! Ja sam kamen iz zida Kreuzstadla. Kreuzstadl je dil starog imanja. To je nešto slično velikom seljačkom imanju. Ovdje su živjeli radnici imanja sa svojim familijam i brinuli se o poljima i životinjama koje su pripadale imanju.
Od mnogih ljudi ki su ovdje živjeli, posebno dobro pamtim jednu djevojčicu. „Kreuzstadl-Ida“. Svi su je tako zvali, jer je najviše voljela lutati po Kreuzstadlu. Svaki put kad su je tražili, ljudi su govorili: „Jeste li jur pogledali u Kreuzstadlu? Zasigurno je opet tamo.“
Cijela priča nahaja se u bilježnici zagonetki!
HornSTOANIS SAGEN – VoriŠTOANIS POVIDAJU WALLski kamen pripovijeda:
„Ida, ne tako brzo!“, jadikovao je Jakob, Idin prijatelj. No Ida je drvenim štapom gonila svoju malu kozu. „Trči, Eike, trči brzo!“ vrisnula je. Izdaleka sam čuo kako dolaze Ida, Jakob, mještani, skupa sa svojim mnogim životinjama. Koze, ovce, krave… mekotanje, rikanje, mukanje, možeš li zamisliti tu buku? Ali kamo su trčali Ida, Jakob i svi ostali sa svojim životinjama i zašto su to činili?
Cijela priča nahaja se u bilježnici zagonetki!